Kinematografska odbijanja

Filmske repulzije pravo su osvježenje na polju hrvatske filmske kritike, koja je kroz svoju povijest vidjela svoje bolje i lošije dane; svoj vrhunac u vrijeme socijalizma u kojem je solidno preživljavala uz državno subvencionirane financije, sa velikim prostorom u tisku, mnogobrojnim radio i TV emisijama, uživajući priličnu dozu uvažavanja javnosti, i pad vrijednosti, uvažavanja, ali i kvalitete pod pritiskom neo-liberalnog millieu-a, smanjenja prostora u medijima, nestanka specijaliziranih časopisa, a posebno zbog vlastitog postajanja, iz egzistencijalnih razloga, još jednim oblikom marketinškog oruđa, postajanja kojeg bi mogli nazvati “Sindromom kokica”. I baš negdje u trenutku kada je kvaltetna filmska kritika u Hrvatskoj postala skoro pa nevidjiva, otvorili su se novi digitalni kanali, nove linije bijega, za nezavisnu, neopterećenu, no-budget, domaću (u oba smisla – i kućnu i ‘našu’), Deleuzeovim riječnikom kazano – manjinsku kritiku .

Jedni od pionira takvog, do prije nekog vremena nezamislivog, vaninstitucionalnog, načina bavljenja filmskom kritikom su i urbana agramerska trojka Repulzičara: Sanja, Ivan-Goran i Goran. Njihov je medij podcast, kod nas još uvijek slabo iskorišten (sa izuzetkom Hrvatskog radija) način broadcastinga, koji omogučuje i slušateljima/gledateljima i proizvođačima, jeftinu i dostupnu platformu za međusobnu komunikaciju. Sve što je potrebno za ovaj pothvat jesu: mikrofon, računalo, prostor na internetu (vrlo jeftin ili čak besplatan) i ono što je najvažnije – volja, i to u obliku želje ili potrebe. Kod volje proizašle iz želje skriva se opasnost od nedovoljne kvalitete forme i sadržaja, zbog česte nedovoljne upućenosti ili nezrelosti autora čiji poriv zbog prevelike želje posjeduje premalu dozu stvarnosti, dok se voljom proizašlom iz potrebe (ovdje se isključuje potreba za ‘velikom zaradom’), čini se, dolazi do boljih i kvalitetnijih rezultata. Upravo je ovo drugo slučaj sa Filmskim repulzijama, čije su dvije trećine autora i voditelja profesionalno angažirane u filmskom zanatu, što ih, naravno, čini višestruko upućenijima u problematiku od prosječnog entuzijasta, a čiji doprinos opet posjeduju u liku trećeg autora i voditelja koji je sinefil i koji sa sobom donosi perspektivu ‘običnog’ gledatelja i time proširuje repulzični horizont. Svima njima je zajednička potreba za činom slobodnog izražavanja vlastitog mišljenja, sa minimumom autocenzure, a koju iskazuje i njihov moto: “hrvatski filmski pokret otpora”. Izgleda kako sudjelovanje u hrvatskoj filmskoj svakodnevnici donosi sa sobom određenu dozu neuroze koju Repulzičari liječe talking cure-om, jednosatnom razmjenom slobodnih asocijacija i ideja koje sve i ne moraju biti iz područja filma, ali koje, čini se, imaju povoljan učinak i na autore i na slušatelje, čemu je dokaz već skoro devedeset izdanja njihove emisije. Spektar načina obrade filmskih tema, ili tzv. repulziranja, proteže se od vrlo zanimljivog, a ponekad i privatnog, insiderskog trača, do filmske teorije, od kritike nepogledanih filmova do anegdota sa regionalnih filmskih setova i kuloarskih priča iz bespuća hrvatske fiilmske zbiljnosti. Ne morate se uvijek složiti sa njihovim ocjenama, neke vam stvari možda neće biti zanimljive, ali morate slušati sve kako vam ne bi promaknuo neki zanimljivi podatak, prijedlog za gledanje ili neka zanimljiva kundurarija iza kulisa. Transkript Repulzija mogao bi čak u nekim svojim momentima poslužiti kao dio nekog mogućeg filmskog scenarija…

Filmske repulzije svojim sadržajem ne pokazuju simptome zaokupljenosti trendovskom psihoanalitičkom filmskom teorijom žižekovskog tipa, ali ni bilo kakve znakove poznavanja Deleuzeovog koncepta slike-pokreta. Kada bi u njihovom diskursu željeli tražiti tragove nekog kinematografsko-teorijskog etosa, našli bi onaj koji je naslonjen na hrvatsku old school filmsku teoriju pod utjecajem profesora Peterlića i starih majstora hrvatske filmske pedagogije. Bilo bi zanimljivo doznati od nekog od Repulzičara koliko su upoznati sa Deleuzeovim knjigama o filmu, i ako jesu, kakvo je njihovo mišljenje o njihovoj praktičnoj vrijednosti. Repulzije znaju često, doslijedno svom imenu, iskazivati osobine odbijanja i odbojnosti, negativnog potrebnog za hegelijansku sintezu, pristupa koji su, izgleda, nesvijesno naslijedili od stare škole utemeljene u dijalektičkom materijalizmu. Takav je pristup različit od onoga koji karakterizira koncept slike-pokreta ili Deleuzeov način mišljenja, utemeljen na pozitivnoj Razlici. Gledajući iz tog kuta, svaka je razlika, pa i ona među različitim stilovima mišljenja, pozitivna i dobrodošla jer se iz nje uvijek može naučiti nešto novo. Hoćemo li u ovom slučaju naučiti nešto ovisti će o eventualnoj repulzivnoj reakciji.

Didaskalije: čitati na dubrovačkom dijalektu dok u podlozi svira Burn Hollywood, Burn (Fear Of A Black Planet#9) grupe Public Enemy.

Du-leuze, II 2015.

Oglasi